Uzgoj
bilja počinje još u doba neolitika, najmlađeg razdoblja kamenog doba.
Razvija se zemljoradnja i stočarstvo. Čovjek, do tada lovac i sakupljač
hrane postaje proizvođač hrane. Prestaje biti nomad, jer ga zemljoradnja
veže uz sjedilački način života. Živi u zemunicama, u kućama izgrađenim
na površini zemlje i u sojenicama (kraj rijeka i jezera) a samo
ponegdje u spiljama. Od kultiviranih biljaka poznavali su pšenicu, raž,
lan, konoplju, mak, leću, grašak, mrkvu, ječam i bob. Alat se izrađivao
od drva, kremena i kosti, a žito se želo primitivnim srpovima, izrađenim
od kremenih oštrica. Uzgoj hortikulturnog bilja vjerojatno započinje
mnogo kasnije, razvojem alata i olakšavanjem obrade zemlje.
Sve
uzgojne biljke prvenstveno su rasle divlje u prirodi, a čovjek je
tijekom svoje evolucije otkrivao jestive i ljekovite biljke a u doba
neolitika počeo ih je i uzgajati. Od tada pa do danas čovjek neprekidno
iz generacije u generaciju odabire najbolje vrste i sorte koje su često
nastajale i spontanim križanjima i mutacijama, te nastavljao njihov
uzgoj otkrivajući ujedno načine njihova uzgoja i razmnožavanja.
Paralelno s tim počeo je s oplemenjivanjem biljaka, u početku križanjem
različitih sorti a kasnije umjetno izazvanim mutacijama koje su uglavnom
bile neuspješne, a u zadnje vrijeme genetskim modifikacijama,
ubacivanjem životinjskih gena u genski sustav (kromosome) biljke.
Vegetativno razmnožavanje
je ožiljavanje vegetativnih dijelova biljaka (korijen, stabljika,
list). Na ovaj način proizvedene sadnice prenose u potpunosti svoje
osobine na potomstvo.
Razmnožavanje diobom grma
predstavlja najjednostavniji oblik vegetativnog ražmnožavanja. Uvjet je
da biljka raste grmoliko s više izdanaka iz korijena i da ima veliku
izbojnu snagu. Grm se dijeli na veći broj dijelova, pri čemu je važno da
svaki ima 2-3 pupoljka tj. izboja i odgovarajući dio korijenja.
Razmnožavanje se obavlja u periodu mirovanja biljke. Najnepovoljniji
period je period cvjetanja i plodonošenja. Za biljne vrste koje cvjetaju
u jesen, diobu je najbolje obaviti u proljeće. Dioba se obavlja ručno,
nožem ili nekim drugim sličnim alatom. Na taj način dobiveni dijelovi
matične biljke sade se na stalno mjesto, na gredice ili u kontejnere, te
uz redovite mjere njege izrastu u biljke normalnih osobina. Na ovaj
način razmnožava se npr. božur - Paeonia sp., metvica - Mentha sp.,
matičnjak - Melissa sp.
Razmnožavanje rizomima.
Biljke s zadebljalom podzemnom stabljikom - rizomom, razmnožavaju se
njegovom diobom, uz uvjet da svaki dio ima dva do tri pupa. Prerezi se
suše na zraku nekoliko sati ili se zapraše aktivnim ugljenom te se sade u
zemlju. Dioba se također obavlja u periodu mirovanja biljke. Na ovaj
način razmnožavaju se npr. perunika - Iris sp., kana - Canna sp.
Razmnožavanje gomoljima.
Gomolji su zadebljali podzemni dijelovi stabljike u kojima su
uskladištene rezervne hranjive tvari. Služe za preživljavanje
nepovoljnog dijela godine, a i za vegetativno razmnožavanje. Gomolj kod
krumpira - Solanum tuberosum sadrži više klica na različitim dijelovima
gomolja dok su kod gomoljaste begonije - Begonia tuberhybrida klice na
gornjoj strani gomolja, te se stoga gomolj krumpira rasijeca na više
dijelova a kod begonije samo na dva, pazeći da se ne oštete klice.
Razmnožavanje lukovicama.
Lukovice su također podzemna stabljika. Uz matičnu lukovicu, tijekom
godine formira se više manjih lukovica koje se mogu lako odijeliti i
presaditi na drugo mjesto ali cvjetaju tek nakon nekoliko godina.
Lukovica kod ljiljana - Lilium ima ljuske koje se u kasno ljeto mogu
odvojiti i horizontalno položiti na zemlju i samo lagano nagrnuti.
Lukovice imaju biljke iz porodice ljiljana - Liliaceae.
Razmnožavanjem položenicama
se obavlja na način da se izdanak ili grana povije do zemlje te se dio
prekrije zemljom, pazeći da vršni dio ipak bude izvan zemlje. Dio koji
se nalazi u zemlji potrebno je nožen lagano zasjeći do jedne trećine te u
ranu utaknuti kamenčić. Na taj način pospješuje se, na mjestu ozljede,
stvaranje korijenja. Ovim načinom mogu se razmnožavati uglavnom sve
vrste puzavica i grmolikih biljaka.
Razmnožavanje nagrtanjem.
Tijekom jeseni biljke se nagrnu zemljom u visini oko 15 -20 cm. Tijekom
vegetacije slijedeće godine, na nagrnutim se izdancima stvara
adventivno korijenje. U jesen, biljka se dijeli na onoliko dijelova
koliko je izdanaka stvorilo korijen. Ovaj način se rijetko koristi a
moguće ga je primjeniti kod niskih jastučastih trajnica ili kod npr.
hortenzije - Hydrangea sp.
Margotiranje
je ožiljavanje vršnih grančica. koristi se uglavnom kod lončanica;
fikusa - Ficus sp., zmajevca - Dracena sp. Na grani, neposredno ispod
lisne peteljke zasijeće se kora i dio drva. Rez se pravi koso u dužini
od 2 -3 cm. Da rana ne zaraste, u nju se postavi kamenčić. Umjesto
zarezivanja može se i prstenovati kora. Dio grane koji je zasječen
obloži se mahovinom ili tresetom sa malim dodatkom zemlje. Sve se
navlaži i omota crnom plastičnom folijom (najilonom - vreće za smeće).
Nakon mjesec do dva dana na ozlijeđenom mjestu razvit će se korijenje,
te se grana odsijeće ispod plastične folije, folija se odmota i biljka
zasadi.
Razmnožavanje reznicama
je najjednostavniji i najčešći način razmnožavanja. Reznice su dijelovi
biljke koji služe za dobivanje novih biljaka, a mogu biti korijen,
stabljika ili list.
Reznice stabljike
su dijelovi stabljike duljine do 10 cm sa ili bez vršnog pupa. U svakom
slučaju reznice moraju imati najmanje dva pupa (lista). Prema stupnju
odrvenjelosti mogu biti zelene, poluzrele i zrele (drvenaste). Reznice
se uzimaju sa zdravih i dobro razvijenih biljaka. Reznica se otkida
oštim nožem nekoliko milimetara ispod baze lista. Donji list na reznici
se skida. Ukoliko na reznici postoji cvjetni pup, neophodno ga je
skinuti. Iako se u svoj literaturi navodi da se reznice stavljaju u
pijesak, perlit, ili u smjesu pijeska i treseta, ožiljavanje se jednako
dobro može obaviti i u običnoj zemlji za cvijeće. Prilikom sadnje
reznica treba paziti da se sama reznica ne ozlijedi ili možda ne okrene
naopako. Sadnja se obavlja dosta plitko, dovoljno je samo 2-3 cm.
Ujedno, potrebno je osigurati i visoku vlažnost zraka, za koju se mogu
upotrijebiti plastične vrećice. Kao sredstvo za ožiljavanje može se
koristiti i voda, tako što se reznice urone jednom trećinom u vodu. To
je pogodno za afričke ljubičice - Saintpaulia sp. filodendrona -
Philodendron sp. i sl.
Za lisne reznice koristi se list
a tehnika uzgoja se razlikuje od biljke do biljke. Kod afričke
ljubičice otkine se čitav list, te se jedan do dva centimetra utakne u
zemlju ili u vodu. Kod begonija - Begonia sp. lisna peteljka se skrati
na 2 - 3 cm duljine te se čitava utakne u zemlju, a plojka lista se
položi na zemlju te se na nju stavi par kamenčića da plojka prilegne u
zemlju. Ujedno, potrebno je lisne žile prerezati neposredno prije mjesta
grananja i na svakom takvom mjestu razvit će se nova biljka. Kod sablji
- Sansevieria sp. list se nareže na dijelove duljine 5 -10 cm te se
svaki zasebno utisne u zemlju 2 cm duboko.
Reznice od korijenja se rijetko upotrebljavaju zbog dugog i prešloženog postupka.
Razmnožavanje cijepljenjem
je postupak kojim se dio jedne biljke; pup ili grančica (plemka);
prenosi i spaja s drugom biljkom (podloga), s kojom kasnije srasta i
dalje se razvija. Koristi se za razmnožavanje u cilju prenošenja sortnih
osobina. U hortikulturi se koristi uglavnom za razmnožavanje ruža i
akacija (mimoza).
Podloge se mogu uzgojiti vegetativno i
generativno, a mogu se upotrijebiti i srodne biljke koje spontano rastu u
prirodi.(npr. na divlju krušku - Pirus amygdaliformis može se cijepiti
domaća kruška - Pirus communis, na rašeljku - Prunus mahaleb može se
cijepiti trešnja - Prunus avium…).
Da bi cijepljenje bilo uspješno,
potrebni su određeni uvjeti kao što su podudarnost (srodnost) između
plemke i podloge, dodirna površina plemke i podloge, svojstva plemke i
podloge, vrijeme i način cijepljenja, te ekološki činioci za vrijeme i
poslije cijepljenja.
Srodnost (podudarnost, afinitet,
kompatibilnost) između podloge i plemke je osnovni uvjet na normalno
sraštavanje. Najbliža je srodnost kod različitih sorti iste vrste. Teže
je cijepljenje između vrsta, zato što je botanička sronost udaljenija,
ali je ipak moguća (npr. kruška na dunju, limun na poncirus, limun na
gorku naranču…)
Dodirna površina presjeka mora biti što veća kako bi
se kambij obiju površina što više poklopio. Presjeci trebaju biti što
glatkiji jer je u tom slučaju dio oštećenog tkiva manji, pa je i
sraštavanje brže.
Osim za očenje na budni i spavajući pup,
najpovoljniji period za cijepljenje je siječanj -veljača, jer tada
počinje bubrenje pupa i brži rast kambija.
Temperatura od 0oC
spriječava, a visoka temperatura smanjuje uspijeh cijepljenja.
Najpovoljnija temperatura je od 18 do 25 oC a vlažnost od 75 - 85 %.
Najčešći načini cijepljenja:1. Okuliranje se provodi kada se kora lako odvaja od drva, a to je u lipnju, te krajem
kolovoza i početkom rujna.
U
lipnju se provodi okuliranje na budni pup. Obavlja se obično iznad same
zemlje, otprilike na 3 - 5 cm. Izabere se mjesto s glatkom korom i kora
zasiječe u obliku slova T. Na mjestu gdje se spajaju popriječni i
uzdužni presjek, kora se lagano, specijalnim nožićem, odvoji od drva. S
plemke se skine pup s dijelom kore te se podvuče pod koru zasječenu na
podlozi. Odmah nakon toga, mjesto srastanja se vezuje, te se podloga
skraćuje na 10 -12 cm iznad mjesta cijepljenja. Poslije dva tjedna
podloga se skraćuje na 0,5 cm iznad mjesta cijepljenja, da bi se pup
mogao razviti u mladicu. Sve ostale mladice koje se razvijaju iz
podloge, neophodno je skidati.
Krajem kolovoza i početkom rujna
obavlja se okuliranje spavajućim pupom. Tehnika cijepljenja je potpuno
ista, samo što se skraćivanje podloge obavlja tek kad dođe vrijeme za
zimsku rezidbu. Pod normalnim uvjetima, pupovi se do proljeća slijedeće
godine ne razvijaju.
2. Cijepljenje grančicama može biti
a) spajanje
obično spajanje
englesko spajanje
spajanje sa strane
sedlasto spajanje sa strane
b) pod koru:
sa cijepanjem kore
bez cijepanja kore
c) priljubljivanje
Razmnožavanje vriježama. Neke biljke, npr. jagoda - Fragaria vesca sposobne su
stvarati
vriježe koje se u dodirom sa zemljom zakorjenjuju. Nakon
zakorjenjivanja dovoljno ih je odvojiti od matične biljke i posebno
zasaditi.
Generativno razmnožavanje
je razmnožavanje sjemenom, međutim na ovaj naćin biljke ne prenose na
potomstvo svoja tipična svojstva, jer dolazi do izmjene genetskog
materijala s drugim biljkama, što je u prirodnim uvjetima izuzetno
povoljno, budući se novonastale biljke lakše prilagođavaju promijenjenim
ekološkim uvjetima. Ipak, za dobivanje novih sorti uglavnom je
neophodno križanje s pripadnicima iste vrste ali različitih morfoloških
značajki. Samooplodne biljke oprašuju, tj. oplođuju same sebe i kako
nema izmjene genetskog materijala s drugim biljkama, njihova vitalnost
slabi, kržljaju i s vremenom ugibaju.
Sjetva se može obaviti na više načina:Sjetva rasipanjem
je najčešće korištena metoda. Sjeme se uzme u ruku i trljanjem palca i
kažiprsta sjeme se ravnomjerno raspoređuje po površini zemlje. Ukoliko
je sjeme jako sitno, radi lakše i ravnomjernije sjetve, miješa se sa
pijeskom u omjeru 1 : 5. Ovako izmiješano sjeme s pijeskom stavlja se na
presavijeni papir i blagim pokretima ruku ravnomjerno prosipa s papira i
raspoređuje po zemlji. Ukoliko se radi na malim površinama sjeme se
prekrije zemljom u visini 0,5 - 1 cm, u ovisnosti o veličini sjemena; a
ukoliko se radi na velikim površinama tada se zemlja lagano pograblja,
te se na taj način sjeme izmiješa sa zemljom.
Sjetva u brazde ili redove
se obavlja na taj način da se na površini zemlje naprave brazde duboke
koliko duboko želimo posijati sjeme, te se u brazde pojedinačno ili
rasipanjem posije sjeme a zemlja poravna. Za pravljenje brazda mogu se
koristiti mašklinić, motičica ili specijali kalupi.
Sjetva u kućice
koristi se za neke povrtne kulture kao što je bob - Faba sativa na taj
način da se na mjestu sjetve napravi jama duboka do 10 cm (ovisno o
veličini sjemena), te se nekoliko sjemenki postavi u jamu koja se tada
zatrpa zemljom.
Poslije sjetve
obavi se zalijevanje. Kako je biljkama za nicanje i zakorijenjivanje
potrebna visoka vlažnost, zalijevanje se mora često obavljati, pazeći da
se ne pretjera, budući velika količina vode u tlu može izazvati razvoj
mikroorganizama i truljenje sjemenki. Mlade, tek isklijale biljke
nazivaju se klijanci. Veoma su nježne i osjetljive na svjetlost, vlagu i
temperaturu. Kada biljke izrastu toliko da se međusobno dodiruju, a to
je obično faza kad razviju dva lista, pristupa se pikiranju. To je
rasađivanje mladih biljaka, pri čemu svaka biljka mora dobiti dovoljno
prostora za svoj razvoj. Naročito je važno što ovakve biljke imaju bolje
razgranat korjenov sustav što je preduvjet da izrastu u kvalitetnu
biljku, koja će bolje podnositi eventualnu sušu i koja će obilnije
cvjetati. Pikiranje se obalja u male posudice zapremine oko 2 dl, za što
su prikladne čašice od jogurta kojima obvezno treba probušiti dno kako
bi se omogućimo oticanje suvišne vode. Zemlja u kojoj se nalaze mlade
biljke obvezno se prije pikiranja mora dobro natopiti vodom. Biljke se
zatim oprezno čupaju uz lagano protresanje zemlje kako bi isčupana
biljka na svom korijenu zadržala određenu količinu zemlje. Takva biljka
prenosi se u lončiće (čašice od jogurta) te normalno zasadi. Daljnja
njega sastoji se u održavanju vlage, temperature i svjetla. Kada biljke
prerastu lončić presađuju se na otvoreno ili u veće lonce.
Ožiljavanje biljaka možemo izvesti na par načina:
❀ Kao sredstvo za ožiljavanje može se koristiti
voda, tako što se reznice urone jednom trećinom u vodu.
❀ Vrbin sokU
trgovinama možete kupiti hormon rasta za vaše biljke, ali ako ne želite
nikakve kemikalije onda je najbolje sredstvo vrbin sok.
Ukoliko
ne želite koristiti prah za ožiljavanje, postoji prirodniji način da
potaknete razvoj korijenskog sistema na reznicama. Pripremanje sredstva
za ožiljavanje nije komplicirano a efekti mogu biti iznenađujući.
Korak po korakBiljka koja je pravi prvak u proizvodnji
auksina
jeste vrba. Ovo drvo raste zapanjujućom brzinom, a svaki dio njegovog
stabla je potencijalna sadnica. Prirodni sredstvo za ožiljavanje se
dobija kada se iz mladih izbojaka vrbe izvuku fitohormoni zaslužni za
ožiljavanje.
Kako to učiniti?Naberete
vrhove vrbovih grana, isjeckajte ih na kratke štapiće, stavite u
plastičnu ili keramičku posudu, prelijete mlakom vodom i ostavite da
odstoje 24 sata. Potom ih izvadite iz vode pa u nju stavite reznice i
ostavite da prenoće. Nakon toga, reznice posadite u vlažan supstrat ili
pijesak, prekrijete najlonom i ostavite da se ožile. Kada reznice puste
žile možete ih presaditi u stalnu posudu/teglu.
Savjet:Vodu
u kojoj ste držali reznice nemojte bacati. Njome možete zalijevati
biljke, a pomoću komadića vrbe pripremite novu vodu za zalivanje svog
omiljenog cveća.
❀ Možete i
med iskoristiti za bolji razvoj korijena, samo umočite vaše reznice i zasadite.
Abeceda vegetativnog razmnožavanjaAko
vegetativno razmnožavanje prije svega omogućava da s okolinom dijelimo
biljke kojima se divimo, ono je također način da brzo dođemo do velikog
broja biljaka, gustih lončanica, da uz male troškove oblikujemo živu
ogradu koja će štititi od vjetra, da nadomjestimo ili oživimo klonulu
biljku...Osim toga, to je jedini način da se ponovno vjerno stvore
kultivari. Abeceda vegetativnog razmnožavanja donosi najbolje
prilagođene načine vegetativnog razmnožavanja za 200 vrsta. Ona upućuje
kada razmnožavati, koji dio biljke odvojiti, u kakvu mješavinu supstrata
posaditi da bi se zakorijenio, u kojem trenutku presaditi i kako
poticati razvoj. Korak po korak, sve su etape jasno objašnjene i
popraćene crtežima u boji. Prateći ovaj vodič, znat ćete uspješno
razmnožiti biljke koje odaberete.
DivShare File - r_ le page _ d_retournard - abeceda veget.pdf