Sve uzgojne biljke prvenstveno su rasle divlje u prirodi, a čovjek je tijekom svoje evolucije otkrivao jestive i ljekovite biljke a u doba neolitika počeo ih je i uzgajati. Od tada pa do danas čovjek neprekidno iz generacije u generaciju odabire najbolje vrste i sorte koje su često nastajale i spontanim križanjima i mutacijama, te nastavljao njihov uzgoj otkrivajući ujedno načine njihova uzgoja i razmnožavanja. Paralelno s tim počeo je s oplemenjivanjem biljaka, u početku križanjem različitih sorti a kasnije umjetno izazvanim mutacijama koje su uglavnom bile neuspješne, a u zadnje vrijeme genetskim modifikacijama, ubacivanjem životinjskih gena u genski sustav (kromosome) biljke.
Vegetativno razmnožavanje je ožiljavanje vegetativnih dijelova biljaka (korijen, stabljika, list). Na ovaj način proizvedene sadnice prenose u potpunosti svoje osobine na potomstvo.
Razmnožavanje diobom grma predstavlja najjednostavniji oblik vegetativnog ražmnožavanja. Uvjet je da biljka raste grmoliko s više izdanaka iz korijena i da ima veliku izbojnu snagu. Grm se dijeli na veći broj dijelova, pri čemu je važno da svaki ima 2-3 pupoljka tj. izboja i odgovarajući dio korijenja. Razmnožavanje se obavlja u periodu mirovanja biljke. Najnepovoljniji period je period cvjetanja i plodonošenja. Za biljne vrste koje cvjetaju u jesen, diobu je najbolje obaviti u proljeće. Dioba se obavlja ručno, nožem ili nekim drugim sličnim alatom. Na taj način dobiveni dijelovi matične biljke sade se na stalno mjesto, na gredice ili u kontejnere, te uz redovite mjere njege izrastu u biljke normalnih osobina. Na ovaj način razmnožava se npr. božur - Paeonia sp., metvica - Mentha sp., matičnjak - Melissa sp.
Razmnožavanje rizomima. Biljke s zadebljalom podzemnom stabljikom - rizomom, razmnožavaju se njegovom diobom, uz uvjet da svaki dio ima dva do tri pupa. Prerezi se suše na zraku nekoliko sati ili se zapraše aktivnim ugljenom te se sade u zemlju. Dioba se također obavlja u periodu mirovanja biljke. Na ovaj način razmnožavaju se npr. perunika - Iris sp., kana - Canna sp.
Razmnožavanje gomoljima. Gomolji su zadebljali podzemni dijelovi stabljike u kojima su uskladištene rezervne hranjive tvari. Služe za preživljavanje nepovoljnog dijela godine, a i za vegetativno razmnožavanje. Gomolj kod krumpira - Solanum tuberosum sadrži više klica na različitim dijelovima gomolja dok su kod gomoljaste begonije - Begonia tuberhybrida klice na gornjoj strani gomolja, te se stoga gomolj krumpira rasijeca na više dijelova a kod begonije samo na dva, pazeći da se ne oštete klice.
Razmnožavanje lukovicama. Lukovice su također podzemna stabljika. Uz matičnu lukovicu, tijekom godine formira se više manjih lukovica koje se mogu lako odijeliti i presaditi na drugo mjesto ali cvjetaju tek nakon nekoliko godina. Lukovica kod ljiljana - Lilium ima ljuske koje se u kasno ljeto mogu odvojiti i horizontalno položiti na zemlju i samo lagano nagrnuti. Lukovice imaju biljke iz porodice ljiljana - Liliaceae.
Razmnožavanje nagrtanjem. Tijekom jeseni biljke se nagrnu zemljom u visini oko 15 -20 cm. Tijekom vegetacije slijedeće godine, na nagrnutim se izdancima stvara adventivno korijenje. U jesen, biljka se dijeli na onoliko dijelova koliko je izdanaka stvorilo korijen. Ovaj način se rijetko koristi a moguće ga je primjeniti kod niskih jastučastih trajnica ili kod npr. hortenzije - Hydrangea sp.
Margotiranje je ožiljavanje vršnih grančica. koristi se uglavnom kod lončanica; fikusa - Ficus sp., zmajevca - Dracena sp. Na grani, neposredno ispod lisne peteljke zasijeće se kora i dio drva. Rez se pravi koso u dužini od 2 -3 cm. Da rana ne zaraste, u nju se postavi kamenčić. Umjesto zarezivanja može se i prstenovati kora. Dio grane koji je zasječen obloži se mahovinom ili tresetom sa malim dodatkom zemlje. Sve se navlaži i omota crnom plastičnom folijom (najilonom - vreće za smeće). Nakon mjesec do dva dana na ozlijeđenom mjestu razvit će se korijenje, te se grana odsijeće ispod plastične folije, folija se odmota i biljka zasadi.
Razmnožavanje reznicama je najjednostavniji i najčešći način razmnožavanja. Reznice su dijelovi biljke koji služe za dobivanje novih biljaka, a mogu biti korijen, stabljika ili list.
Za lisne reznice koristi se list a tehnika uzgoja se razlikuje od biljke do biljke. Kod afričke ljubičice otkine se čitav list, te se jedan do dva centimetra utakne u zemlju ili u vodu. Kod begonija - Begonia sp. lisna peteljka se skrati na 2 - 3 cm duljine te se čitava utakne u zemlju, a plojka lista se položi na zemlju te se na nju stavi par kamenčića da plojka prilegne u zemlju. Ujedno, potrebno je lisne žile prerezati neposredno prije mjesta grananja i na svakom takvom mjestu razvit će se nova biljka. Kod sablji - Sansevieria sp. list se nareže na dijelove duljine 5 -10 cm te se svaki zasebno utisne u zemlju 2 cm duboko.
Reznice od korijenja se rijetko upotrebljavaju zbog dugog i prešloženog postupka.
Razmnožavanje cijepljenjem je postupak kojim se dio jedne biljke; pup ili grančica (plemka); prenosi i spaja s drugom biljkom (podloga), s kojom kasnije srasta i dalje se razvija. Koristi se za razmnožavanje u cilju prenošenja sortnih osobina. U hortikulturi se koristi uglavnom za razmnožavanje ruža i akacija (mimoza).
Podloge se mogu uzgojiti vegetativno i generativno, a mogu se upotrijebiti i srodne biljke koje spontano rastu u prirodi.(npr. na divlju krušku - Pirus amygdaliformis može se cijepiti domaća kruška - Pirus communis, na rašeljku - Prunus mahaleb može se cijepiti trešnja - Prunus avium…).
Da bi cijepljenje bilo uspješno, potrebni su određeni uvjeti kao što su podudarnost (srodnost) između plemke i podloge, dodirna površina plemke i podloge, svojstva plemke i podloge, vrijeme i način cijepljenja, te ekološki činioci za vrijeme i poslije cijepljenja.
Srodnost (podudarnost, afinitet, kompatibilnost) između podloge i plemke je osnovni uvjet na normalno sraštavanje. Najbliža je srodnost kod različitih sorti iste vrste. Teže je cijepljenje između vrsta, zato što je botanička sronost udaljenija, ali je ipak moguća (npr. kruška na dunju, limun na poncirus, limun na gorku naranču…)
Dodirna površina presjeka mora biti što veća kako bi se kambij obiju površina što više poklopio. Presjeci trebaju biti što glatkiji jer je u tom slučaju dio oštećenog tkiva manji, pa je i sraštavanje brže.
Osim za očenje na budni i spavajući pup, najpovoljniji period za cijepljenje je siječanj -veljača, jer tada počinje bubrenje pupa i brži rast kambija.
Temperatura od 0oC spriječava, a visoka temperatura smanjuje uspijeh cijepljenja. Najpovoljnija temperatura je od 18 do 25 oC a vlažnost od 75 - 85 %.
Najčešći načini cijepljenja:
1. Okuliranje se provodi kada se kora lako odvaja od drva, a to je u lipnju, te krajem
kolovoza i početkom rujna.
U lipnju se provodi okuliranje na budni pup. Obavlja se obično iznad same zemlje, otprilike na 3 - 5 cm. Izabere se mjesto s glatkom korom i kora zasiječe u obliku slova T. Na mjestu gdje se spajaju popriječni i uzdužni presjek, kora se lagano, specijalnim nožićem, odvoji od drva. S plemke se skine pup s dijelom kore te se podvuče pod koru zasječenu na podlozi. Odmah nakon toga, mjesto srastanja se vezuje, te se podloga skraćuje na 10 -12 cm iznad mjesta cijepljenja. Poslije dva tjedna podloga se skraćuje na 0,5 cm iznad mjesta cijepljenja, da bi se pup mogao razviti u mladicu. Sve ostale mladice koje se razvijaju iz podloge, neophodno je skidati.
Krajem kolovoza i početkom rujna obavlja se okuliranje spavajućim pupom. Tehnika cijepljenja je potpuno ista, samo što se skraćivanje podloge obavlja tek kad dođe vrijeme za zimsku rezidbu. Pod normalnim uvjetima, pupovi se do proljeća slijedeće godine ne razvijaju.
2. Cijepljenje grančicama može biti
a) spajanje
obično spajanje
englesko spajanje
spajanje sa strane
sedlasto spajanje sa strane
b) pod koru:
sa cijepanjem kore
bez cijepanja kore
c) priljubljivanje
Razmnožavanje vriježama. Neke biljke, npr. jagoda - Fragaria vesca sposobne su
stvarati vriježe koje se u dodirom sa zemljom zakorjenjuju. Nakon zakorjenjivanja dovoljno ih je odvojiti od matične biljke i posebno zasaditi.
Generativno razmnožavanje je razmnožavanje sjemenom, međutim na ovaj naćin biljke ne prenose na potomstvo svoja tipična svojstva, jer dolazi do izmjene genetskog materijala s drugim biljkama, što je u prirodnim uvjetima izuzetno povoljno, budući se novonastale biljke lakše prilagođavaju promijenjenim ekološkim uvjetima. Ipak, za dobivanje novih sorti uglavnom je neophodno križanje s pripadnicima iste vrste ali različitih morfoloških značajki. Samooplodne biljke oprašuju, tj. oplođuju same sebe i kako nema izmjene genetskog materijala s drugim biljkama, njihova vitalnost slabi, kržljaju i s vremenom ugibaju.
Sjetva se može obaviti na više načina:
Sjetva rasipanjem je najčešće korištena metoda. Sjeme se uzme u ruku i trljanjem palca i kažiprsta sjeme se ravnomjerno raspoređuje po površini zemlje. Ukoliko je sjeme jako sitno, radi lakše i ravnomjernije sjetve, miješa se sa pijeskom u omjeru 1 : 5. Ovako izmiješano sjeme s pijeskom stavlja se na presavijeni papir i blagim pokretima ruku ravnomjerno prosipa s papira i raspoređuje po zemlji. Ukoliko se radi na malim površinama sjeme se prekrije zemljom u visini 0,5 - 1 cm, u ovisnosti o veličini sjemena; a ukoliko se radi na velikim površinama tada se zemlja lagano pograblja, te se na taj način sjeme izmiješa sa zemljom.
Sjetva u brazde ili redove se obavlja na taj način da se na površini zemlje naprave brazde duboke koliko duboko želimo posijati sjeme, te se u brazde pojedinačno ili rasipanjem posije sjeme a zemlja poravna. Za pravljenje brazda mogu se koristiti mašklinić, motičica ili specijali kalupi.
Sjetva u kućice koristi se za neke povrtne kulture kao što je bob - Faba sativa na taj način da se na mjestu sjetve napravi jama duboka do 10 cm (ovisno o veličini sjemena), te se nekoliko sjemenki postavi u jamu koja se tada zatrpa zemljom.
Poslije sjetve obavi se zalijevanje. Kako je biljkama za nicanje i zakorijenjivanje potrebna visoka vlažnost, zalijevanje se mora često obavljati, pazeći da se ne pretjera, budući velika količina vode u tlu može izazvati razvoj mikroorganizama i truljenje sjemenki. Mlade, tek isklijale biljke nazivaju se klijanci. Veoma su nježne i osjetljive na svjetlost, vlagu i temperaturu. Kada biljke izrastu toliko da se međusobno dodiruju, a to je obično faza kad razviju dva lista, pristupa se pikiranju. To je rasađivanje mladih biljaka, pri čemu svaka biljka mora dobiti dovoljno prostora za svoj razvoj. Naročito je važno što ovakve biljke imaju bolje razgranat korjenov sustav što je preduvjet da izrastu u kvalitetnu biljku, koja će bolje podnositi eventualnu sušu i koja će obilnije cvjetati. Pikiranje se obalja u male posudice zapremine oko 2 dl, za što su prikladne čašice od jogurta kojima obvezno treba probušiti dno kako bi se omogućimo oticanje suvišne vode. Zemlja u kojoj se nalaze mlade biljke obvezno se prije pikiranja mora dobro natopiti vodom. Biljke se zatim oprezno čupaju uz lagano protresanje zemlje kako bi isčupana biljka na svom korijenu zadržala određenu količinu zemlje. Takva biljka prenosi se u lončiće (čašice od jogurta) te normalno zasadi. Daljnja njega sastoji se u održavanju vlage, temperature i svjetla. Kada biljke prerastu lončić presađuju se na otvoreno ili u veće lonce.
❀ Kao sredstvo za ožiljavanje može se koristiti voda, tako što se reznice urone jednom trećinom u vodu.
❀ Vrbin sok
U trgovinama možete kupiti hormon rasta za vaše biljke, ali ako ne želite nikakve kemikalije onda je najbolje sredstvo vrbin sok.
Ukoliko ne želite koristiti prah za ožiljavanje, postoji prirodniji način da potaknete razvoj korijenskog sistema na reznicama. Pripremanje sredstva za ožiljavanje nije komplicirano a efekti mogu biti iznenađujući.
Korak po korak
Biljka koja je pravi prvak u proizvodnji auksina jeste vrba. Ovo drvo raste zapanjujućom brzinom, a svaki dio njegovog stabla je potencijalna sadnica. Prirodni sredstvo za ožiljavanje se dobija kada se iz mladih izbojaka vrbe izvuku fitohormoni zaslužni za ožiljavanje.
Kako to učiniti?
Naberete vrhove vrbovih grana, isjeckajte ih na kratke štapiće, stavite u plastičnu ili keramičku posudu, prelijete mlakom vodom i ostavite da odstoje 24 sata. Potom ih izvadite iz vode pa u nju stavite reznice i ostavite da prenoće. Nakon toga, reznice posadite u vlažan supstrat ili pijesak, prekrijete najlonom i ostavite da se ožile. Kada reznice puste žile možete ih presaditi u stalnu posudu/teglu.
Savjet:Vodu u kojoj ste držali reznice nemojte bacati. Njome možete zalijevati biljke, a pomoću komadića vrbe pripremite novu vodu za zalivanje svog omiljenog cveća.
❀ Možete i med iskoristiti za bolji razvoj korijena, samo umočite vaše reznice i zasadite.
Ako vegetativno razmnožavanje prije svega omogućava da s okolinom dijelimo biljke kojima se divimo, ono je također način da brzo dođemo do velikog broja biljaka, gustih lončanica, da uz male troškove oblikujemo živu ogradu koja će štititi od vjetra, da nadomjestimo ili oživimo klonulu biljku...Osim toga, to je jedini način da se ponovno vjerno stvore kultivari. Abeceda vegetativnog razmnožavanja donosi najbolje prilagođene načine vegetativnog razmnožavanja za 200 vrsta. Ona upućuje kada razmnožavati, koji dio biljke odvojiti, u kakvu mješavinu supstrata posaditi da bi se zakorijenio, u kojem trenutku presaditi i kako poticati razvoj. Korak po korak, sve su etape jasno objašnjene i popraćene crtežima u boji. Prateći ovaj vodič, znat ćete uspješno razmnožiti biljke koje odaberete.
DivShare File - r_ le page _ d_retournard - abeceda veget.pdf
No comments:
Post a Comment