Patlidžan (Solanum melangena)
Patlidžan je jednogodišnja biljka tropskih predjela Indije, odakle se njegov uzgoj proširio u Kinu i Japan. U Europu je dospio u 13. stoljeću, a smatra se da je u naše krajeve prenesen iz Italije ili Turske. U zemljama Afrike i Azije, kao i na Mediteranu cijeni se kao veoma korisno povrće, od čijih se plodova pripravljaju kuhana i pečena jela, premda se ponekad plodovi patlidžana i konzerviraju a sve kako bi se produljila upotreba tijekom zimskog razdoblja. Kemijski sastav ploda varira u ovisnosti od sorte i načina uzgoja. Tako šećeri čine 30-35 % suhe tvari, što je znatno niže nego kod ostalih povrtlarskih vrsta, s tim da je najveći sadržaj glukoze. Od mineralnih tvari plodovi sadrže najviše fosfora, magnezija i kalcija. Osim vitamina C sadržava nikotinsku kiselinu, vitamin B, i neznatne količine karotina. Osim toga, male je kalorične vrijednosti.
Biološke posebnosti
Pošto potječe iz tropskih krajeva, odlikuje se povećanim zahtjevima prema toploti i svjetlosti. Najpogodnije temperature za njegov rast i razvoj iznose između 22 i 29 stupnjeva C, dok niske temperature kod patlidžana izazivaju šokove zaustavljajući ga u porastu. Tako temperaturu od 10 stupnjeva C ne podnosi, a pošto već pri slabom mrazu strada, za njegov uspješan uzgoj potrebno je najmanje pet mjeseci bez mraza i tri sa srednjom temperaturom iznad 20 stupnjeva C. A osim što je osjetljiv na mraz i kolebanje temperature, ne odgovaraju mu ni pretjerano visoke temperature koje narušavaju njegov metabolizam dovodeći do formiranja sitnih, morfološki izmijenjenih cvjetova. S druge strane, patlidžan je osjetljiv i na nedostatak vlage, koja pak može dovesti do usporenog rasta biljke ali i do pojave gorkih plodova. Stoga je za njegov uspješan uzgoj nužno redovito provoditi zalijevanje i to svakih 6-7 dana s 20-30 litara vode po četvornom metru, posebno u vrijeme formiranja plodova. Dobro uspijeva na toplim, dubokim, rastresitim i plodnim tlima, neutralne do slabo kisele reakcije. Ne odgovaraju mu tla lakog i pjeskovitog sastava jer su kod njih izražena velika temperaturna kolebanja. U plodoredu dolazi na prvo mjesto, u uzgajan u monokulturi ostvaruje slabije proizvodne rezultate. Najbolje uspijeva uzgajan nakon mahunjača i tikava.
Način proizvodnje
Patlidžan se može uzgajati na otvorenom polju i u zaštićenom prostoru. Uzgoj patlidžana dosta je sličan uzgoju rajčice, pa se slično njoj, za proizvodnju u vrtovima uzgaja iz presadnica. Tehnika proizvodnje rasada ista je kao i kod rajčice. U južnim, toplijim dijelovima sadnja presadnica počinje nešto kasnije u odnosu na rajčicu i to od 20-25 travnja i traje sve do 10 svibnja. U hladnijim, sjevernijim područjima rokovi sadnje pomaknuti su za 20-tak dana. Razmak sadnje iznosi 70 cm između redova, a u redu 40-50 cm. Nakon sadnje patlidžan trebamo dobro zaliti i to s 1-1,5 litra vode po svakoj biljci. Pošto se patlidžan sporo ukorijenjava prvo okopavanje treba obaviti tek 20-25 dana nakon sadnje.
Berba patlidžana
Berba patlidžana obično počinje 60 do 70 dana nakon sadnje i u početku se obavlja svakih 7-10 dana, te kasnije svakih 4-5 dana. Dakle, plodovi se beru u vrijeme kada pokazuju karakteristične znake zrelosti uzgajane sorte: oblik, veličinu, boju i sjaj. Berba se treba obavljati oštrim nožem a nipošto ručnim trganjem. Svaka biljka patlidžana može dati 8-12 lijepo razvijenih plodova s tim da se po četvornom metru može ostvariti prinos od 2,5 do 6 kg, nerijetko čak i od 12 kg. Na sobnoj temperaturi plodovi se dobro čuvaju 5-7 dana a pri temperaturi od 5 stupnjeva C i nekoliko tjedana.
Patlidžan je osobito koristan probavi, a snižava i kolesterol u krvi, "čisti" kožu, odvodi otpadne tvari, zbog čega je dobar u liječenju bubrega, reume i šećerne bolesti. Pored toga, štiti od ateroskleroze, živčanih bolesti i akni. To demantira Francuze koji su patlidžan zbog svog neznanja u 17. stoljeću nazivali jabukom luđaka, a sve jer su konzumirali nedovoljno zrele ili sirove plodove koji zbog tvari "solanin" uzrokuju probavne smetnje.
No comments:
Post a Comment